Category Archives: Nacionalni parkovi

Prokletije

Dinaridi koji se pružaju paralelno sa Jadranskim morem, na svojim krajevima imaju nabore Prokletije i Alpe. Upravo zato poznati austrijski geolog Ami Bue, Prokletije je nazvao Južnim Alpima. No nije to jedini razlog, već i svojom ljepotom zaslužuju poređenje sa najljepšom planinom u Evropi. Prokletije su gromadne mlade planine ,visokih vrhova (oko 50 vrhova iznad 2000m,  20 preko 2500 mnm). Kao što im samo ime kaže surove su, oštrih vrhova, pune procjepa, tajanstvenih izvora, jezera, jakih kontrasta, sive i zelene. Još uvjek nisu dovoljno proučene, ali nisu ni nedostupne kao nekad i sve su više posjećene.Dijele ih Crna Gora, Albanija i Kosovo. Najveći vrh je na albanskoj strani Maja Jezercë (2,694 m), dok je u Crnoj Gori to Zla Kolata (2,534 m) ujedno i najviša tačka Crne Gore. Prokletije su okružene Zetskom ravnicom, rijekama Drimom i Limom, Komovima, Bjelasicom pa sve do Kučke Krajine (Masiv Žijovo) koje neki zbog sličnosti smatraju dijelom istih. Iako su tragovi lednika prisutni, danas ih više nema, ali su za sobom ostavili cirkove, uvale, valove i jezera. Najveći lednik na Balkanu upravo je bio Plavski lednik dužine 35 kom i debljine i do 200m.Crnogorske Prokletije možemo podijeliti na tri grupe i  to: planine Kučke Krajine (Žijevo, Šila, Treskavac, Štitan, Sudrup,Pasjak, Maglič, Vila, Krisitor), Plavsko-gusinjske Proletije (Visitor, Goleš, Zeletin,Volušnica, Popadija, Karanfili, Maja Rosit, Maja Kolata, Bogićevica) i Hajlu. Od jezera na crnogorskoj strani imamo Visitorsko, Hridsko i najveće Plavsko. Bogate su životinjskim i biljnim svijetom. privlačne su sportistima, planinarima, avanturistima, lovcima i ribolovcima. U proceduri su dobijanja statusa petog Nacionalnog parka Crne Gore.

Durmitor

Prije nego što nestanem sa interneta (na dva mjeseca, jer odoh na more) odlučih da zaključim priču o Nacionalnim parkovima Crne Gore sa Durmitorom. Iskreno nisam se nadao da cu skoro to moći, jer sam tek prije neđelju dana slučajno, neplanirano, u proputovanju svratio do Žabljaka. Kako sam prije toga ,za moju bruku, na Žabljak bio samo jednom zimi (i to kada se nisam bavio fotografisanjem), tek sad zabilježih prve slike. I eto tako, rekoh sebi , kad sam već prezentirao ostale NP ajde da završim i ovaj…

O Durmitoru i Žabljaku znam vrlo malo, i uglavnom posredno, što preko neta, što preko prijatelja, ali oduševljen njegovom ljepotom, znam da ću se potrudit da ga dobro, dobro upozam u narednom periodu. Već sam odlučio da makar 7 dana provedem gore ljetos. Šta reći, ljubav na prvi pogled ! Lažem ! U mom slučaju ispade ljubav na drugi pogled. Kao što već napisah, bio sam i prije jednom tamo i nije me bio pretjerano očarao. Prvo nisam imao “fotografske oči”, drugo sve je bilo pod debelim snijegom, treće nisam mrdao dalje od centra samog Žabljaka.

Ovaj put sve je bilo drugačije, počev od godišnjeg doba, preko drugačijeg zapažanja, do raznovrsnosti lokacija. Tog dana sam sa familijom i dragom krenuo u vikend-obilazak voljene mi domovine i uputili smo se ka Manastiru Piva, Pivskom jezeru, Plužinama, Mratinju… Ne bih trošio riječi sada za opisivanje ovog kraja koji me takoše oduševio, ostaviću to za neki od idućih foto-blogova. Čista znatiželja i avanturistički duh, naveo nas je da u povratku skrenemo ka lokalnom putu Trsa – Žabljak. Tačnije skrenuli smo u neku prečicu koja se ukljuučuje taj put, mada s obzirom koliko je zajeban makadamski dio puta, možda se i ne može nazvat prečicom. Prizori sa svježe asfaltiranog puta Trsa – Žabljak su me oborili s nogu. Odma sam prebacio svojima što su čekali 25 godina da mi otkriju ovakvo mjesto. Odmah sam se zaljubio i poželio da se popnem na svaki vrh, da se umočim u svako jezerce, da pretrčim svaki proplanak,,,Međutim već je bilo 15h i nismo imali vremena za zadržavanje. Većina fotografija su upravo sa ovog puta, veliki dio njih je uslikan iz automobila. Kroz Žabljak smo samo prošli da bi ugrabili sunce na Crnom jezeru. Njegovu ljepotu opisaću fotografijama, ostaje samo žal što svijetlo nije bilo bolje i što ga zbog ograničenosti vremenom nisam mogao obić, što pješke, što čamcem, ali sve ču to nadoknadit. Eto na kraju mogu preporučit Njeguški stek u restoranu uz jezero.

Došao sam do zaključka da motiva ima na gigabajte i terabajte, a tek sam vidio dijelić Durmitora. Ko je bio tamo ,zna o čemu pričam. Boka, koja ima posebno mjesto u mom srcu konačno je dobila jaku konkurenciju u Durmitoru, čija je prednost to što me na tek malo otkrivenog, za 2 sata boravka, “šokirao”, šta li će bit tek nakon ovih 7 dana što planiram ić gore ?

O Nacionalnom Parku

Iako ga ja blogujem poslednjeg, Durmitor je prvi u nizu nacionalnih parkova, registrovan tako još 1952. godine. Osim toga što uživa zaštitu kao nacionalni park, zajedno sa kanjonom Tare nalazi se pod okriljem UNESCO-a. Prostire se na na površini 39000 ha i najveći dijelom pripada opštini Žabljak (51%), a dijele ga i opštine Pljevlja (16%), Plužine (14%), Šavnik(13%) i Mojkovac (6%). Sam Durmitor dug je 55km, a širok 20 km oivčen kanjonima Tare (najveći u svijetu poslije Kolorada) , Komarnice, Pive i Sušice. Ima48 vrhova preko 2000m, od kojih 20 vrhova preko 2300m :

01) Bobotov Kuk (2523m)

02) Bezimeni Vrh (2487m)

03) Šljeme (2455m)

04) Istocni Vrh (2445 m)

05) Đevojka (2440m)

06) Milosev Tok (2426m)

07) Bandijerna (2409m)

08) Rbatina (2401m)

09) Lučin Vrh (2396m)

10) Prutaš (2393m)

11) Minin Bogaz (2387m)

12) Planinica (2330m)

13) Kobilja Glava (2321m)

14) Savin Kuk (2313m)

15) Šupljika (2310m)

16) Zupci (2309m)

17) Obla Glava (2303m)

18) Terzin Bogaz (2303m)

19) Gruda (2302m)

20) Međed (2287m)

21) Suva Rtina (2284m)

22) V.Previja (2255)

23) Stit (2248m)

24) Vjetrna Brda (2231m)

25) Sedlena Greda (2227m)

Durmitor ima 1490 biljnih (neke zaštićene), 314 životinjskih (163 vrste ptica) vrsta, brojne vrste insekata, 40 vrsta gljiva ! Šume pokrivaju četvrtinu nacionalnog parka i čine ih hrast, bukva,jasen, smreka, jela, bor…Među životinjama su: divokoza, vuk, međed, srna, kuna, lisica, ris, vjeverica, zec, vidra, hermelin, bjeloglavi sup, sivi soko, jastreb, suri orao…Tu su i brojni pašnjaci, jame i pećine od kojih je ljepotom najpoznatija Ledena pećina.

Pored već pomenutih rijeka, bogatsvo vodom potvrđuje čak 750 izvora bistre planinske vode, 18 jezera i nekoliko lokava. Najpoznatije je svakako Crno jezero, a meni najdraže Škrčko koje ću ostat dužan do ljetos. Evo spiska jezera ili tzv “gorskih očiju” kako su u narodu poznata :

01) Crno Jezero (1416m) (49m)

02) Veliko Škrčko Jezero (1686m) (17.2m)

03) Malo Škrčko Jezero (1711m) (15.2m)

04) Zeleni Vir (2028m) (2.5m)

05) Jablan Jezero (1791m) (8.5m)

06) Valovito jezero (1695m) (3.5m)

07) Vir u Lokvicama (1693m) (4m)

08) Srablje Jezero (1623m) (2.5m)

09) Modro Jezero (1609m) (3.3m)

10) Suva Lokva (1593m) (2.5m)

11) Zminje Jezero (1520m) (7.7m)

12) Barno Jezero (1489m) (2m)

13) Pošćensko Jezero (1487) (3.6m)

14) Zabojsko Jezero (1477m) (18.8m)

15) Vražje Jezero (1411m) (10.6m)

16) Riblje Jezero (1409m) (5.5m)

17) Zminičko Jezero (1285m) (3.8m)

18) Sušićko Jezero (1150m) (5m)

Skadarsko jezero

Dugo sam se premišljao čime da počnem blog, te zaključih da počnem sa onim čega imam najviše u galeriji. Ko je pratio moju galeriju odma će znati da je u pitanju Skadarsko jezero. Razlog zbog kojeg je ovaj motiv “rekorder” u mojoj galeriji (a i mnogim drugim) je taj što svojom ljepotom, veličinom i raznolikošću uvjek predstavlja isplativu destinaciju za fotografisanje, ali i ne samo to, već i njegova dostupnost tj. blizina Podgorici daje mu prednost u odnosu na druge krajeve Crne Gore kad je malo vremena i novca.

“Kako god da počnem priču o Skadarskom jezeru, ostaje utisak da to treba da uradim još ljepše i sveobuhvatnije”. Tvorac ove rečenice i ja imamo isti problem, jer nemoguće je ispričati sve o Skadarskom jezeru. Počeo bih od osnovnih istorijskih i geografskih podataka. Nekada je basen jezera bio velika žitnica sa močvarom i omanjom barom, sve do velikog nevremena 1858. , kada je albanski Drim pomognut ogromnom kišom nasrnuo na nespremnu Bojanu, začepio promjenio joj korito i od žitnice i bare stvorio jezero. Skadarsko jezero (5m nadmorske visine) je najveće od 60 crnogorskih jezera, a tu titulu ima i na prostoru Balkana (391 – 540 kilometara kvadratnih, u zavisnosti od nivoa vode). 2/3 pripada Crnoj Gori, a ostatak Albaniji. “Dijele” ga Podgorička, Barska i Cetinjska opština.Za jezero je vezan fenomen kriptodepresije, što znači da je na pojedinim mjestima njegovo dno ispod površine mora, na nekim čak 30m. Posjeduje 50-ak ostrva od kojih je najveće Beška. Ima i 4 jezerska “oka” (čitaj izvora) od kojih je najdublje Raduš sa svojih 65m. Inače prosječna dubina mu je 5-6 metara. Najveća pritoka mu je Morača, a u Jadransko more otiče Bojanom.

Posljednje je stanište pelikana u Evropi (Pelicanus crispus), jedna od posljednjih močvara u Evropi i možda najbitnije posjeduje evro-rekord u broju ptica koji ovdje obitava (od 666 čak 508 vrsta), neke čak dolijeću iz Afrike i Sibira. Kao značajno stanište vodenih ptica Skadarsko jezero je Ramsar konvencijom 1996. godine upisano u Svetsku listu močvara od međunarodnog značaja. Kad je u pitanju riba, ni tu ne zaostaje po bogatstvu, pa čak je i jedino stanište autohtonih ukljeve i krapa,a do njega preko Bojane katkad stignu i neke morske vrste ! Raj za pecaroše. Ni biljni svijet nije ništa manje brojniji. Trska i lokvanj gusto pokrivaju veliki dio jezera. Posebno je interesantna kasoronja, biljka koja jedino živi na ovom mjestu, a karakteriše je jestiv plod, po ukusu sličan kestenu.

Osim prirodnog jezero ima i veliki kulturno-istorijski značaj za Crnu Goru, sa svim svojim srednjevjekovnim manastirima, crkvama, utvrđenjima. Najznačajnija (većinom ribarska) naselja Skadarskog jezera su Virpazar, Vranjina, Poseljani, Rijeka Crnojevića, Karuč, Murići, Plavnica, Dodoši (o njima posebno, drugom prilikom)…Najbitnije za njegove ljubitelje je da još nije devastirano otkriveno od strane kapitalizma .

Par legendi zabilježene by Pavle Rovinski

“Pojavila se ogromna zmija na Ploči i nikome nije dozvoljavala da prođe barkom. Tada je Đikan,a bio je pznat kao dobar lovac, pripremio dvoje ostiju, naoštrio je osti, uzeo pušku i pošao čunom. Prolazeći mimo Ploče, počeo je da zviždi, izazivajući tako zmiju. A ni zmija nije mnogo čekala da se javi. Uskočila je u vodu i zaplivala pravo k njemu. Đikan puca u zmiju, ali zrna se odbijaju od krljušti. Zmija prilazi čamcu i podiže glavu. Tada on primjećuje ispod njenog grla bijelu mrljicu, udara je ostima na to mjesto, probija je potpuno, i ‘ tek nastaje borba. Zmija je nastojala da se oslobodi ostiju, a Đikan ih sve više zabada u njen vrat. Na kraju je zmija iznemogla i počela da izdiše , ali je pri tome frknula i poprskala mu slabine nekakvom žitkom tečnošću, od koje je taj dio tijela sagorio, i cijelo tijelo počelo da se suši. Bolujući poslije toga nedugo, Đikan Pejanov je umro. Zmijino tijelo su izvukli na obalu i tu je istrulilo, a kosti su poslije prenesene na Rijeku, koje su, cio skelet bile teške 60 oka. Taj skelet je bio dugo na Rijeci, dok nijesu došli Turci i zapalili ga. ”

“Putovala dva Crnogorca u Skadar. Prolazeći mimo Goveđeg broda, čuli su krik. Potrčavši k mjestu odakle se vrisak čuo, vidjeli su kako je zmija obavila tijelo nekog čovjeka, i već mu je bila progrizla stomak. Nesrećni čovjek ih je molio da pucaju u zmiju. Ali videći da čovjek umire, onisu se prepali da im ne pripišu krivicu za njegovu smrt, jer je bio Arnaut. Dotrčali su do obližnjeg sela i tamo ispričali šta su vidjeli. Kada su ljudi došli, čovjek je već bio umro,a zmija utekla”.

Biogradska Gora

Kako je jako vruće danas, pa mi mozak slabije radi, a i trebam da iskočim napolje, za ovaj blog sam se dijelimično poslužio tuđim tekstom, ali slike su i dalje moje.

Nacionalni park Biogradska gora je osnovan 1952. godine. Smješten u prostoru sjeveroistočne Crne Gore, između rijeka Tare i Lima, u središnjem dijelu planine Bjelasice, zahvata površinu od 5 650 hektara.Omeđen planinskim visovima, ispresjecan potocima i uvalama, ukrašen jezerima, okićen stoljetnim šumama i pitomim livadama, predstavlja veličanstven dar prirode.

Njegova zaštita datira još od 1878. godine, kada je ova teritorij postao Knjažev zabran, poklon ondašnjem gospodaru Crne Gore knjazu Nikoli. Pejzaž je izuzetno pitom, sa dominantnom zelenom bojom uslijed prostranstava jedinstvenih šumskih ekosistema, koje smjenjuju živopisni krajolici sa livadskom vegetacijom.Glacijalni oblici reljefa kao što su vrhovi visoki i preko 2 000 metara (Crna glava – 2 139 m) i glečerski valovi i cirkovi, sa više glečerskih jezera.Najznačajnija prirodna vrijednost ovog nacionalnog parka je prašuma Biogradska Gora koja zauzima površinu od 1 600 hektara i jedna je od posljednjih triju u Europi. Ima karakter strogo zaštićenog rezervata.U srcu prašume smjestilo se Biogradsko jezero, najveće i najpoznatije u nizu ledničkih jezera na području nacionalnog parka. U bistroj jezerskoj vodi ogleda se sva ljepota drevne šume dajući joj modro-zelenu boju i čineći pejzaž takvim da ostavlja utisak duboke impresije.

Znamenitosti prašumskog rezervata, ostale prirodne vrijednosti i pejzažne ljepote nacionalnog parka kandiziraju ovo područje za uključenje u Svjetsku prirodnu baštinu i međunarodni ekološki program Čovjek i biosfera.U parku ima 26 biljnih zajednica sa oko 2.000 vrsta i podvrsta. Evidentirano je više od 200 vrsta ptica, među kojima i orao krstaš. Faunu čine jeleni, srne, divokoze, vukovi, divlje svinje, lisice, zečevi, a prostor NP je stanište za više od 350 vrsta insekata.Vrlo slikovito i atraktivno djeluju katuni Pešica rupe, Vranjak, Siska, Vragodo. Ljeti padine ožive, katuni se ispune, a proplanci zaspu zvucima čaktara.Istorija je na ovim prostorima ostavila duboke tragove. Kulturno-istorijska nasleđa nacionalnog parka čine arheološki lokaliteti, sakralni spomenici, narodno graditeljstvo. Brojni autohtoni objekti narodne arhitekture u selima i katunima, kuće, brvnare, kule, vodenice rasuti su po obodu prašumskog rezervata planine Bjelasice.

Izvor: http://www.nparkovi.cg.yu

Lovćen

Jos jedan vruć dan, kakvo li će tek ljeto bit…U nedostatku vremena opet pozajmljujem tekst na sve strane, a ovog puta vam predstavljam Nacionalni Park Lovćen…

“Nacionalni park Lovćen obuhvata centralni i najviši dio lovćenskog masiva, površine 6.220 ha. Proglašen jenacionalnim parkom 1952. godine.Smješten je u jugozapadnom dijelu Crne Gore između Skadarskog basena, Bokokotorskog zaliva i Budvanske rivijere. Izdiže se u neposrednoj blizini mora, zatvarajući tako duge i vijugave bokeljske zalive, čineći zaleđe drevnom pomorskom gradu Kotoru.

Na relativno uzanom prostoru srijeću se brojni i raznovrsni oblici reljefa, naglašeni u središnjem dijelu planine, gdje se Lovćen najviše izdigao Štirovnikom i Jezerskim vrhom. Padine planine su kamenite, sa brojnim škrapama, jamama i dubokim vrtačama, dajući krajolicima specifičan izgled.

Zahvaljujući svom položaju na granici dvije sasvim različite prirodne cjeline, mora i kontinenta, Lovćen trpi uticaje oba klimatska tipa. S duge strane, orografija Lovćena uslovljava uticaj planinske klime. Svi ovi različiti uticaji uslovili su pojavu veoma bogatog iraznovrsnog biljnog i životinjskog svijeta.Na području ovog nacionalnog parka značajnu vrijednost čini kulturno-istorijsko nasleđe.”

“Nacionalni park Lovcen se nalazi u kontaktu sa drumskom saobracajnicom Cetinje – Njegusi – Kotor. Makadamski put Krstac – Ivanova korita u duzini od 12 km povezuje nekoliko katuna na Lovcenu.Svojevrstan arhitektonski relikt, vrijedan pažnje, predstavljaju čuvene lovćenske serpentine. Stari put od Kotora vijuga uz Lovćen do Njeguša, živopisnog planinskog sela, u kojem se nalaze rodne kuće Petra II Petrovića Njegoša, znamenitog crnogorskog vladike i pjesnika iz XIX vijeka i poslednjeg vladara Crne Gore – kralja Nikole I Petrovića.U ovom pitomom i lijepom selu rodili su se velikani dinastije Petrovic, medu kojima i vladike Danilo i Njegos. Danas je ovo selo poznato po proizvodnji cuvenog njeguskog sira, njeguske prsute i susenog ovcijeg mesa. U ovom planinskom naselju proizvodi se i kvalitetan med kao i staroslovensko osvjezavajuce pice medovina. Zato se sve turisticke grupe obavezno zaustavljaju u ovom naselju i probaju njeguske specijalitete.“

Izvor: http://www.nparkovi.cg.yu