Kanjon Mrtvice nalazi se na 35 km od Kolašina u pravcu Podgorice i dug je oko 9 km. Njen izvor je na Trebješ planini, a nakon 15 km toka, spušta se na 180m u području Medjurječja. Kanjonu se može prići i sa sjevera, iz sela Velje Duboko do kojeg se može doći automobilom iz Nikšića i Žabljaka. Rijeka Mrtvica se uliva u najveću crnogorsku Rijeku Moraču na 28 kilometru puta Podgorica -Beograd.
Nakon dvadesetominutnog hoda makadamskim putem dolazi se do starinskog , kamenog mosta koji je, kako piše na ploči mosta, podigao knjaz Danilo I Petrović Njegoš, 1858. godine za dušu svoje majke koja je bila iz ovih krajeva. Na početku staze postavljen je putokaz čiji je autor procijenio da do kanjona ima sat i po hoda. Iako se tim putem već išlo, staze su, ipak, prilično zakrčene gustim rastinjem, ali je markirana pa snalaženje umnogome olakšavaju putokazi i oznake na stijenama. Staza kojom se ide vodi tik uz rijeku, ali se jednim dijelom staze rijeka ne može vidjeti zbog šipražja. Ipak, ogromni bukovi pjenušave vode stvaraju huk koji vas cijelo vrijeme upozorava da je ona tu pored vas. Rijeka obiluje izvorima i slapovima, a temperatura vode je i ljeti jako niska i nije pogodna za kupanje. Do samog svog ušca potpuno je cista i veoma bistra, svijetlo zelena i plava boja se smijenjuju, zajedno sa pjenušavim i divljim brzacima. Inače,poznato je da je ova rijeka bogata ribom, najviše pastrmkom i lipljanom
Jedno od zanimljivijih mjesta je na koje ćete naići je “Kapija želja”, Čine je dvije stijene spojene pri vrhu, obrasle mahovinom i drvećem. Ne samo što će vam (kako piše na tabli) vila sa Maganika ispuniti želju (ukoliko želja nije na štetu drugoga) već ćete uživati i istinski se odmoriti gledajući do tad divlju rijeku kako ovdje mirno stoji i “razgovara” sa stijenama.
Samo nekoliko koraka dalje rijeka nastavlja da se “bori” sa stijenama i da krči svoj put između kamenih gromada uz veliku buku i vječitu igru pjenušavih slapova.. Ogromni zidovi kanjona visoki ponegdje i više od 1000m prave debelu hladovinu. Posebnu atrakciju prestavljaju bukovi zvani “Bijeli nerini”. Tu se rijeka zaglušujućom bukom i nevjerovatnom snagom probija kroz brdo i račva na dva rukvca, a bezboroj stijena golih od vjekovnog “šmirglanja” slapova su više kao prepone koje brzaci u svojoj igri olako preskaču, nego smetnja toku rijeke. Ipak, najzanimljiviji dio kanjona predstavlja usjek u stijeni koji je probila vojska kako bi kanjon cijelom dužinom bio prohodan. Između Liješnje i Vijenca vidi se dio čuvenog usjeka u stijeni koje se još nazivaju “soliteri”. Kada se gleda iz daljine djeluje aspolutno nemoguće da čovjek tuda može proći, čak i prilaz usjeku djeluje jako. Međutim, staza, a i sam usjek širi su od cijele staze kojom se do nje ide pa čovjek bez problema i bez savijanja može tuda proći. Mještani ova usjek još zovu i “Danilov put” po generalu Danilu Jaukoviću, koji je sa narodom tog kraja i vojskom 1973. godine, uklesao prolaz kroz do tada neprohodan dio kanjona i otvorio izlaz u svijet mještanima Veljeg Dubokog koji su bili zarobljenici ovog kraja sve do niskog vodostaja rijeke.
Vremenskim prilikama se ne može vjerovati jer se vrijeme u kanjonu smjenjuje vrtoglavom brzinom: od hladnog vjetra, sunca pa do prave kišne poplave. Zato je preporučljivo imati najmanje dvije presvlake i čvrstu, duboku obuću jer obične patike za ovakve staze nikako nijesu pogodne zbog neprestanog izvrtanja nogu i mogućnosti povređivanja.
Magistralni put prolazi uz duž cijelog kanjona tako da i samo putovanje do destinacije predstavlja poseban doživljaj.
